Bol. Užasna bol koja me počela izjedati čim me jedva pozdravio kad sam stigla do njih. Bol koja me izjedala dok me nije htio pogledati. Dok me nije htio dotaknuti. Za njega, ko da nit ne postojim. I to je ljubav? Bol koja me izjeda još i sad, znajući da nemam njegovo povjerenje. Bol jer je ljut. Bol jer ne želi razmislit, ne želi me shvatiti. Bol koja je krenula negdje iz dubine, koja peče kao kad ti netko probode nož kroz srce. Bol koja se ne želi smanjiti. Samo ojačava svakim njegovim spuštanjem glave, svakim njegovim pogledom... Bol kroz koju shvaćam da me takav dečko zapravo i ne zaslužuje. Jer ne može prihvatiti kakva sam. Ne može se pomiriti s jednom jebenom činjenicom. Griješila sam da, i kajem se radi toga. Ali ja sam njemu opraštala. Ja sam njemu popuštala. Zar on ne može ni jednom?
Ali volim ga. Više od svega.
...
Zatim me zagrlio, i otišao. A suze su krenule, jednostavno su krenule.


Nemoj nikome nikada reći
da si otišao iz njenog života
kao tama.
Nemoj im priznati nikad
da je mala ostala sama.
Nemoj nikome nikada reći
da je plakala i patila.
Da si maloj značio.
A nije te vratila.
Nemoj nikome nikada reći
da je ponos uništio sve.
Tko zna hoce li opet biti sretna.
Nemoj nikome reći.
Molim te...


Osjećaji se u meni itekako mješaju. Bol, tuga, patnja, sreća, ljubav... Trenutno ni sama ne znam kako se osjećam, što da mislim. Zašto? Ne znam. Puknuo me jedan od onih jebenih trenutaka kad čovjek sjedi i samo razmišlja. Zašto sam ja takva kakva jesam? Jednom hladna, bahata i bezobrazna, jednom topla, brižna i vesela. Zašto sam pesimist? I zašto nisam jedna od onih koji kuže matematiku? >.<
Zašto je on takav kakav je? Također jednom pun ljubavi, čovjek bi pomislio da bi ti poklonio cijeli svijet da može, jednom hladan. Nezainteresiran. Bezobrazan i bahat. Jesam li tome ja kriva?
Starci? Jedan dan se vole, jedan dan se mrze. Previše se svađaju, viču jedan na drugog, ja sjedim u sobi i samo slušam. Poduzmem li nešto, samo ću se i ja posvađati s njima. To jest s tatom. On je takav. "Uvijek sam ja u pravu, uvijek ja odlučujem o svemu. Ti si moja mala curica i tak se i ponašaj." Neki dan mi je iz čista mira rekao da se dovedem u red i pripazim na svoje ponašanje, a ja bila u sobi i spremala se pričat na mobitel. Pa wtf?
Znam, tata mi je, ali drži me kao kap vode na dlanu i živcira me to. Neda mi živjeti. Doživjeti. Iskusiti. Osjetiti na vlastitoj koži. S njim nešto uspijeva, jedino ako mu kažem laž ili djelomičnu laž. Nedaj Bože da njegova curica ima dečka. Nedaj Bože da ona puši, pije, loša je u školi. Bože moj, u pubertetu sam, to je normalno!

GIVE ME A BREAK, PLEASE!

Prijatelji? Najbolja prijateljica mi je bolesna. Ima velike povrede na plućima i vjerojatno tuberkulozu. I užasno se bojim za nju.
Sve će bit okej, tješim sama sebe. Razmišljaj pozitivno!



Zavidim nekim osobama. Curama. I to dosta.
Zavidim im na izgledu. Odjeći i stilu oblaćenja. Kozmetici, načinu šminkanja.
Imaju toliko toga, toliko stvari, toliko odjeće, toliko kombinacija. Popularne su. Svi ih vole. Dečki trče za njima.
Imaju love, mogu si priuštiti sve što žele. Bog zna dal su imalo pametne, il su samo plitke lutkice.
Ali im ipak zavidim. Moji starci nemaju tolko da bi si mogla tolko stvari i takve stvari priuštiti.
Obična sam cura. Prosječna. Cura koja, ponajprije želi biti ono što je, ali želi promjene. Ne promjene onog što sam ja, kakva sam osoba, karakterno. Promjene izgleda.
Nisam zadovoljna sobom. Ni lice, ni tijelo, ni kosa, ništa mi se ne sviđa. Sve bih mijenjala. Želim promjenu oblaćenja, šminkanja. Želim... nešto novo. A ne znam kako do toga doći. Nemam mogućnosti. Ograničenost. Oskudnost (gospodarstvo! pravim se pametna).

:(

Nije mi ništa. Svakom naiđe žuta minuta u životu. Meni se nekako razvuče i na dane, ali uvijek se nekako izborim sa njom. Nabacim osmijeh i malo šminke i ništa se ne vidi.

Helou.
Dođoh podijeliti s vama jednu novost.
Dečko iz prvog posta - opet smo zajedno. Duga priča, i neda mi se pričati sad to ^^

...
Ti si želja moga sna,
tvoja ljubav opija.
Svijeća gori u meni,
što upalila si ti.

Vjeruj meni kad ti kažem, da si samo za mene.

Sve što imam u duši i srcu ti dam, jer za me si ti suđena,
neka iskreno pjevaju anđeli sad, jer zauvijek ćeš bit jedina ljubav :)

Ti si osoba koja mi je ukrala srce,
osoba koja je uvijek tu za mene,
osoba koja mi pomaže,
osoba koja tješi kad je najteže,
osoba koja me grli kad plačem,
osoba koja me gleda i bez šminke i u trenirci ili pidžami,
osoba koja me nasmijava,
osoba koja me ljuti,
osoba koja me zajebava,
osoba koja me voli.

Ja sam osoba koja ti je predala svoje srce, srce koje kuca samo za tebe.
Osoba koja ti je neizmjerno zahvalna na svemu što si napravio za mene.
Osoba koja ti želi pomoći kada može.
Osoba koja te želi zagrliti.
Osoba koja te želi utješiti.
Osoba koju nije briga što sam s tobom bez šminke ili u trenirci, jer znam da sam tebi prekrasna i takva.
Osoba koja tvoju zajebanciju prihvaća, i vraća istom mjerom ;)
Osoba koja tvoju ljubav uzima k srcu i vraća dvostruko.
Osoba koja želi s tobom odrasti i osnovati obitelj.
Osoba koja bi, da može, skinula ti i zvijezde s neba.

Sve je ovo sad tu bezveze napisano i bez inspiracije, ali jedino što želim da znaš je - VOLIM TE! <3

Opet kriza. A jedino kaj on može reći je "boli te kurac, kaj sad". Nebi ga ubilo da me bar malo pokuša utješiti. Nije lako prisjećati se kak ti se obična klinka, za koju si čula 2 puta u životu uplela u bivšu vezu, nije se lako prisjećati kakve je tračeve izmišljala o meni, a znala mi je samo ime.
I on mi je to reko, predobra sam i ljudi me iskorištavaju. A zašto si to dopuštam? Imam osjećaj da su više frendice te koje me iskorištavaju, manipuliraju sa mnom. Dečki su jednostavno drugačiji i imam svoju ekipu, jedina sam cura među njima, jebiga. Al lakše mi je s njima. Bolje. Ne moram razmišljati o tim jebenim glupostima koje me muče. Al kad me već nešto muči, oni se uvijek potrude razveselit me, pomoći mi. I zato ih volim. A on to ne kuži, jednostavno ne kuži da mi ponekad treba samo riječ potpore, samo znak pažnje koji bude mi pokazal da je uz mene iako sam ja njega povrijedila. Hladan je prema meni ponekad, al to sam i zaslužila.

A zašto su ljudi tolko licemjerni? Tračavi? Hladni i bahati? Kakva osoba moraš biti, da za nekoga čuješ dva puta, vidiš ga dva puta u životu i ide okolo pričati gluposti o tebi? Kakva osoba moraš biti, da mi se praviš frendica, a dobra sam ti samo kad nekaj trebaš? Družiš se sa mnom jedino kad nemaš nikoga. Kad su ostali tu, ko me jebe. Kakva osoba moraš biti da drugome hoćeš upropastiti sreću? Pa koji kurac?

Sve sam zmučkala.
Treba mi cigareta!

Seks i grad. Serija koju obožavam! Divim se tim curama, stvarno. Uspjele su u životu, svaka na svoj način, možda ne pravilan, ali su uspjele.
Carrie obožavam. Cura zna što u životu hoće. Ima svoje ja i ne dopušta da joj netko zapriječi put do zamišljenih ciljeva. Samostalna je. Prekrasna. Možda je to glupo, al željela bih biti poput nje. Pobogu, ženska se oblači totalno drugačije od ostalih (meni se sviđa!), a uopće ju to ne plaši, ne dira. Ona je ona i neće se mjenjati radi ikoga.

I ja bi trebala biti takva u životu. Takva želim biti. Neustrašiva, snažna, zadovoljna samom sobom. Ni jedno od toga nisam. Samopouzdanja (nažalost) nemam. Nit sam ga ikad imala. Emotivna sam i lako me se slomi, dokrajči. Trudim se biti pozitivna, ponekad me stvarno nije briga za ono što drugi misle.. al' nekad padnem u razmišljanje u kojem smatram da ljudi nemaju toliko pozitivno mišljenje o meni. Griješila sam, znala sam povrijedit ljude, priznajem. Al svi griješe. Ja sam barem na svojim greškama naučila. Barem nešto.

I htjela bi se promijenit, stvoriti bolju sliku o sebi. Radim na tome, polako, ali sigurno. Vidjet ćemo što će biti s vremenom.

Evo mene opet, nisam zaboravila pisati.

Na moru sam, upijam svaku zraku sunca, uživam u moru, zajebavam se. Totalna relaksacija.


Muči me samo jedno. On. Dečko, koji je prije bio tolko 'lud' za mnom, a sad bi mu prsti otpali da mi se javi. Dečko, na kojeg sam slučajno bacila oko i dečko radi kojeg mi je srce ful ubrzano kucalo, a znam da je i njemu bilo tak.



Nemam niš posebno za pisati, ležim na krevetu i odbrojavam dane kad idem doma, kad se vraćam ekipi : )

Opet blog. Yup. Dosada.

Čudno je to kako ljudima mogu dati savjet, pomoći, reći - nastavi dalje. Preboli. Ostavi. Zacijeljet će. Nije vrijedan.
Što je sa mnom? Lako je to drugima govoriti, lako je to sebi reći - al se teško toga držati. Još i dan danas, nakon više od 3 mjeseca, uspomene ubijaju. Bole. Trenutak kad se sjetiš kako si bila sve u njegovim očima. Cijeli život, cijeli svijet. Tog pogleda više nema.
U društvu, praktički nastaviš dalje. Smiješ se, veseliš se, zaboravljaš. Ali onaj prvi trenutak, kad ostaneš sam, u mračnoj sobi, kad uspomene zabljesnu poput vatrometa, povratka nema. Hvala Bogu, suza više nema, dovoljno ih je isplakano.
Ponekad se i pitam, što je to zapravo ljubav? Ono, kad veliš "volim te" ili "imam dečka/curu". Da? Ne? Nije li ljubav samo ime koje ljudi nadjevaju zabludama? Ti prokleti osjećaji, koji traju neko vrijeme, onda čovjeka napuste, pa je partner slomljenog srca? Što se mora dogoditi da osjećaji nestanu, samo tak? U 2 tjedna? Mjesec dana? Jel to uopće moguće? Ja mislim da nije, jer nakon 3 mjeseca, ja i dalje nisam preboljela. Ne još. Ne volim više, nije mi stalo više, ali uspomene su tu koje me vraćaju na provedeno vrijeme s njim, iako mi je u mislima sad drugi. Stalo mi je do drugog!

You may not be her first, her last, or her only. She loved before she may love again. But if she loves you now, what else matters?